0 Comments
Cilj projekta Zajednička čitaonica je i prikupljanje značajne količine materijala književne produkcije stvarane na zajedničkom jeziku središnjeg područja nekadašnje Jugoslavije kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Namera nam je da gradimo nedvosmisleno zajedničku književnu riznicu u ime jedne velike književnosti zajedničkog jezika naspram na silu formiranih nacionalnih selekcija često temeljenih na “krvi” ili ekskluzivnom pripadanju pisaca i njihovih dela. Ova riznica će poslužiti kao referentna tačka za savremene intelektualne i umetničke rasprave unutar regiona obuhvaćenog zajedničkim jezikom.
Knjige su dostupne na Krokodilovom sajtu. RAZGOVARAO: Đorđe KRAJIŠNIK
Boris Buden je filozof, kritičar kulture, publicista i prevodilac koji za sebe kaže da nema nikakav identitet i da mu uopće ne fali. Voli se sjećati vremena kada niko nikog nije pitao za identitet. Identitet je, prema njegovom mišljenju, ideologija koja bez konkurencije vlada savremenim svijetom. Već godinama živi i radi u Berlinu, nakon što je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt. Autor je zbirke eseja „Barikade“, koja za mnoge ima kultni status, a u njegovom opusu izdvajaju se i naslovi „Kaptolski kolodvor“ i „Vavilonski šaht“. Priredio je i novo izdanje „Komunističkog manifesta“. Buden smatra da kriza u koju je ušao svijet nije nikakav ciklički poremećaj koji samo nakratko prekida inače postojanu normalnost, nego je radikalna utoliko ukoliko može biti fatalna. Prosuđuje da će decenija u koju smo upravo ušli bit odlučujuća. Sa Budenom smo razgovarali o iskustvu pandemije, koju vidi i kao političku stvar, dijelu kapitalističke ekonomije koji je procvao tokom pandemije, o klimatskim promjenama, ideji Evrope, odnosu centra i periferije, te o usponu autoritarnih režima. Nastavak teksta na sajtu Naratorium. Beli (se) grad (i) leti
Ovog leta često sam s kucom u vrelinu izlazila iz svoje zgrade prijatno sveže i u najtoplijim danima zbog svoje gotovo jednog veka stare (malo)građanske arhitekture. Stanovi prostrani, s visokim plafonima i dalje mahom imaju posebne ulaze preko terasa koje su nekada koristile služavke. Izdvojeni ulazi su im omogućavali da s pijace uđu direktno u kuhinju i tu prionu na posao a da ne (za)smetaju gospodi i gospođama u salonu ili nekoj od soba, do kojih se dolazilo kroz glavna ulazna vrata i predsoblje. A za boljih dana, verovatno su mogle i da malo odahnu od neprekidnog posla u svojim „devojačkim” sobama tesnih proporcija i malenih prozora, pravljenih za neke žene koje su manja, sitnija vrsta od ove belograđanske. Ti prozorčići i danas gledaju na unutrašnje dvorište koje je mračno, bez direktnog sunca koje bi obasjalo sobičak koji, opet, i sam više liči na tunel nego na prostoriju namenjenu za stanovanje jer u njega mogu jedva da stanu krevet i mali orman, možda stočić ili stoličica… Beogradsko, a ipak sve lepo prepisano iz takvih zgrada (i sapripadajućih im života) koje se mogu naći širom moderne Evrope. Kad čovjek bolje razmisli, bašta je prije svega vrijeme, pa tek onda prostor. Ili je na prvom mjestu najipakije jezik?!
Mogao bih vrlo lako da kažem ne da ne znam, već da "nisam odavde!" i da budem nevin po svim tačkama čitalačke optužnice, jer em sam daltonista, em moj JMBG nedvosmisleno ukazuje na to da sam, ispada, rođen na zemlji koja nije više moja. Krenuo bih ipak od ovog potonjeg, ali nikako zadnjeg, dakle, prvo bih se osvrnuo na moju presađenost, jer mi upravo ona daje za pravo da tvrdim kako je jedan od ključnih faktora cvjećoljubljenija i cvjećosađenija vrijeme, u smislu prošlosti. Moje ime je García Stevenson. Najvjerovatnije je da nikada niste čuli za mene. A ako ste iz nekih neobičnih okolnosti zaista i imali tu priliku, čuli ste samo pola istine ili pak potpunu neistinu. Mnogi su me povezivali s drugim ljudima i miješali informacije, tvrdeći da sam tog kobnog dana bio ili sredovječni batler, kako će Zadužbina Murnau tvrditi do dana današnjeg, ili samo dječak, kako su novinari i ljudi koji su znali i njega i mene govorili. Ni za jednu od ove dvije grupe nije se moglo reći da su bili pouzdan izvor istine. Čak ni njegovim bliskim prijateljima nikad nije bilo naročito jasno, na primjer, jesam li ja bio Polinežanin ili Filipinac; ili nešto sasvim treće. Kada je njegova porodica preuzela zadužbinu, morala se zaštititi njegova reputacija, pa je razumljivo zašto se toliko različitih verzija događaja pojavilo tokom svih ovih godina. Većina tih izvora se, međutim, slaže da sam ja bio vjesnik zle kobi i najvjerovatniji uzrok njegove propasti. I mislim da su to bile sasvim ispravne procjene.
Budući da sam igrao presudnu ulogu u ključnom trenutku njegovog života, često se pitam da li je sve što se dogodilo zapravo promijenilo i moj vlastiti život; i da li je to na neki način promijenilo tok moje sudbine. To je teško pitanje, na koje zapravo ne mogu odgovoriti. Jedino što mogu reći je da sam tokom svog života s Murnauom shvatio koliko sudbina može biti moćna. Zapravo toliko moćna, da se uz sav trud ovoga svijeta ne može izbjeći njen stisak, njen spori ugušujući zagrljaj. Govorim vam ovu priču ne samo zato što je vezana za nekoga kog su smatrali jednim od najznačajnijih ljudi svog vremena, već i zbog jedinstvenog perioda u kojem je živio, tačno između dva svjetska rata. Dvadesetih godina rađala se nova forma jedne nove umjetnosti, a ja sam bio među sretnicima koji su to posmatrali iz blizine. Ali to nije bilo ono što imam na umu kada ukazujem na ta vremena. Razmišljao sam o onim drugim stvarima, haotičnim i ludim, koje su trebale uslijediti nedugo zatim. I to nije bila samo ekonomska situacija nakon Velike depresije, već i tama uma i duboko beznađe psihe. Ja sam mu polako podlegao, iz tada meni nepoznatih razloga. Je li to bila neka sjena? Očaj i muka zbog kojih sam se valjao u samozadovoljstvu i bijesu, jer mi ništa nije tada imalo smisla? Da li je to bila moja adolescencija? Ili je bilo nečeg tajanstvenijeg i tragičnijeg, što me je tada tako snažno obilježilo? Izraz »upotreba tela« (he tou somatos chresis) čitamo na početku Aristotelove Politike (1254b 18), na mestu gde je reč o tome da se odredi priroda roba. Aristotel tek što je izneo tvrdnju da se grad (država) sastoji od porodica ili domaćinstava (oikai), a da domaćinstvo u svojoj potpunoj formi čine robovi i slobodni ljudi (ek doulon kai eleutheron, robovi su pomenuti pre slobodnih – 1253b 3-5). Tri vrste odnosa definišu domaćinstvo: odnos gospodarenja (despotikè) između gospodara (despotes) i robova, bračni odnos (gamikè) između muža i žene i roditeljski odnos (technopoietikè) između oca i dece (7-11). Da je odnos gospodar-rob na neki način, ako ne najvažniji, onda barem najočigledniji, sugeriše – osim što je prvi imenovan – i to što Aristotel precizira da su zadnja dva odnosa »anonimna«, nemaju sopstveno ime (što izgleda povlači za sobom to da su gamikè i technopoietikè samo neprikladna denominacija koju je izmislio Aristotel, dok svi znaju šta je »despotski« odnos).
Posle svakog rata
neko mora da pospremi. Kakav takav red neće se uspostaviti sam. Neko mora odgurnuti ruševine na ivice puta, da bi mogla proći vozila puna leševa. Neko mora utonuti u žabokrečinu i pepeo, federe kanabea, krhotine stakla i krvave krpe. VRATIO SAM ULAZNICU ZA RAJ
(prikaz napisala Katarina Sarić) U jednom veličanstvenom istorijskom trenutku za umjetnost, rođena je jedna nova dišanovska umetnička praksa označena kao redimejd. Takva vrsta umetničkog izvođenja odigrala je ključnu ulogu u promeni statusa umetničkog dela, kao i u kasnijem radu neoavangardnih umetnika neodade, fluksusa, hepeninga i ranog pop arta. Marsel Dišan je, neposredno pred dolazak u Njujork radio, na tragu kubista, na razbijanju formi i svođenju figura u pokretu na linije. Tako nastaje njegov čuveni Akt koji silazi niz stepenice (Nude Descending a Staircase, No. 2, 1912) izložen na prvoj velikoj izložbi moderne umetnosti u Americi 1913. godine gde je izazvao šok. Redimejd, doslovno znači iskakanje iz rama, okvira i ulazak u prostore svakodnevnice, ulične trgove, pijace, te male intimne ćoškove na kojima susrećemo neke drage ljude, sjetljivo i čeznutljivo zagledani u vitraže, izloge, građanske prozore sa čipkanim zavjesama i saksijama sa cvijećem. U knjizi “Bijeg iz vječnosti”, autor, Ilija Šaula, otvara nam dva rama: jedan je egzistencijalni, svakodnevni, intimno i toplo ispripovijedan kao u slikama koje su sišle niz hodnik Dišanovih stepenica, ogoljavajući kao u ekspozeu, svoja najintimnija razmišljanja, a drugi je pak onaj izvučen iz katedrale sjećanja, poput onih iz Pekićevog “Peščanog čoveka”: |
Rubrike
All
Opis
|