Kad čovjek bolje razmisli, bašta je prije svega vrijeme, pa tek onda prostor. Ili je na prvom mjestu najipakije jezik?! Mogao bih vrlo lako da kažem ne da ne znam, već da "nisam odavde!" i da budem nevin po svim tačkama čitalačke optužnice, jer em sam daltonista, em moj JMBG nedvosmisleno ukazuje na to da sam, ispada, rođen na zemlji koja nije više moja. Krenuo bih ipak od ovog potonjeg, ali nikako zadnjeg, dakle, prvo bih se osvrnuo na moju presađenost, jer mi upravo ona daje za pravo da tvrdim kako je jedan od ključnih faktora cvjećoljubljenija i cvjećosađenija vrijeme, u smislu prošlosti. Jer, kada je na dnevni red došao moj odnos prema cvijeću, prvo što mi pada na pamet nakon saznanja da ću, u stvari, reći nešto o odnosu cvijeća prema meni, jeste to da je ovo jedinstvena prilika da nekoliko tekstualnih leja posvetim mom dedi Johanu Foglu.
U stvari, zvao se Ivan, kao što se isto tako zvao njegov sin a moj ujak i kao što se isto zove njegov unuk a ujakov sin, dakle moj rođak. Njega pak svi zovemo Vanja, i za razliku od dede, on je mnogo bolji zidar, moler, tapetar, stolar i šnajder nego baštovan, dok je ujak umio da odabere lijep buket cvijeća, pa su porodična okupljanja često ličila na scene iz najboljih čeških filmova, u kojim se mnogo šali, jede, pije, tancuje i, uopšte, toplo preporučuje život kao osnovni recept protiv smrti. Deda Johan je, uz sve ostale baštenske cvjetogajeće predodređenosti, bio poštar, a poštari su prije svega pjesnici! Jedan od takvih PTT poeta čak se i zvao po cvijetu. Riječ je o Maku Dizdaru, koji se, ruku na rever za koji je zadjenut, recimo, kosovski božur, zvao Mehmedalija, ali je sasvim pjesnički, dakle, cvjetno, odabrao da se zove tako rumeno i tako, rekao bih, molski. Drugi PTT pjesnik je Čarls Bukovski. Nalazim i te kakvu vezu između starog pokvarenjaka i moga dede u čašici-dvije poslije završenog posla, na putu ka kući, koja se, kao u San Francisku, koji uopšte ne znam što mi pada na hlorofilsku pamet, nalazila na jednom sarajevskom brdu. E, iza te kuće, u Porodice Foht 72, nalazila se bašta u kojoj je moj deda gajio cvijeće. Iz porodičnih priča znam da su ta vremena (koja se, sticajem najobičnijih dnevnopolitički-geostrateški-kulturološko-estradnih okolnosti, sada mogu zvati i poslijeratnim i međuratnim i predratnim) u podrumu a i šire držani kiseli kupus, kokoške, zečevi, pa i svinje, ali sve te stomačne potrepštine očito su obavljane u kući, pod njom i uz nju, dok je zemlja, u smislu onoga što se prekopava i što nije beton, isključivo bila namijenjena gajenju cvijeća. Kad čovjek još malo razmisli, ispostavlja se kako takav raspored moranja i htijenja zapravo oslikava zemlju, u smislu društvenog poretka i sportskih rezultata, za čijeg vakta je moj deda, poštar koji je odlično govorio i njemački i latinski, okopavao, sadio, presađivao, brao i poklanjao cvijeće. Jer, šta je nama i dan-danas Jugoslavija nego mirisna bašta cvijeća, u kojoj su svi živi, niko nije ljut ni na koga i svi sjede za istim stolom i nikome nije tijesno. A moj deda je bio Jugosloven, i to njegovo baštensko jugoslovenstvo primilo se i u meni baš tih godina kada mi je, kao u svakoj istinitoj porodičnoj bajci, prepustio dio bašte uza sam zid velike kuće, koja, kao u svakoj istinitoj porodičnoj bajci, nikada nije bacila nijednu hladnu sjenu na najljepše godine moga djetinjstva. Sada bi, u skladu sa svim plasteničkim tehnologijama i sasvim u duhu oplemenjivanja kojekakvim prihranama i zaštitnim đubrivima, na ovom mjestu mogla da stoji ta fotografija na kojoj smo moj deda i ja, ali baš insistiram da je napišem, da biste je bolje vidjeli. Poslijepodne je, u Sarajevu, ranih sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. Sunce je bliže zalasku, a deda i ja stojimo u mom dijelu bašte, dok cvijeće, listovi, grane, stoje s nama kao ponosne tetke, stričevi i ujne. U ruci držim male grablje, deda u ruci drži lulu. Ja gledam u onoga ko nas slika, a deda gleda u vas, jer obojica stojimo u prošlosti, posađeni u nju da procvjetamo kad god se za to ukaže i najmanja prilika. Možda baš zato ne znam ama baš ništa o cvijeću i još uvijek nemam potrebu da prekopam parče zemlje i u njega zasadim ta čudna lijepa imena koja mirišu, cvjetaju, venu. Možda baš zbog toga je ona magnolija, koju mi je opet jedan pjesnik poslao poštom iz Lipolista, doživjela da ne preživi. Posadili smo je u malenu baštu pred kućom u Pančevu, ali su je jednoga jutra iskopali bagerom, pravdajući se neodložnom gasifikacijom, a sve zarad ljepše budućnosti. Ali, biću uporniji od korova. Pjesnik će mi poštom poslati još jednu magnoliju i mi ćemo je posaditi u zemlju, ma šta to značilo. Ako procvjeta, biće to siguran znak da moj deda s one fotografije gleda u ovo vrijeme i na ovu zemlju. Bilo kako bilo, u rukama dječaka i dalje su male grablje. Sada bi ovaj tekst već trebalo zaliti. Posađen je. Na vama je da procvjeta. (Vule Žurić, "U bašti moga dede", u Pisac u vrtu, prir. Tomislav Marinković, Beograd: Službeni glasnik, 2016, 75-80)
0 Comments
Leave a Reply. |
Rubrike
All
Opis
|