Beli (se) grad (i) leti Ovog leta često sam s kucom u vrelinu izlazila iz svoje zgrade prijatno sveže i u najtoplijim danima zbog svoje gotovo jednog veka stare (malo)građanske arhitekture. Stanovi prostrani, s visokim plafonima i dalje mahom imaju posebne ulaze preko terasa koje su nekada koristile služavke. Izdvojeni ulazi su im omogućavali da s pijace uđu direktno u kuhinju i tu prionu na posao a da ne (za)smetaju gospodi i gospođama u salonu ili nekoj od soba, do kojih se dolazilo kroz glavna ulazna vrata i predsoblje. A za boljih dana, verovatno su mogle i da malo odahnu od neprekidnog posla u svojim „devojačkim” sobama tesnih proporcija i malenih prozora, pravljenih za neke žene koje su manja, sitnija vrsta od ove belograđanske. Ti prozorčići i danas gledaju na unutrašnje dvorište koje je mračno, bez direktnog sunca koje bi obasjalo sobičak koji, opet, i sam više liči na tunel nego na prostoriju namenjenu za stanovanje jer u njega mogu jedva da stanu krevet i mali orman, možda stočić ili stoličica… Beogradsko, a ipak sve lepo prepisano iz takvih zgrada (i sapripadajućih im života) koje se mogu naći širom moderne Evrope. Izlazim, dakle, na vrelo sunce obično umotana u šarene šalvare i bluzicu jarke boje s prepoznatljivim indijskim (mašinskim) vezom na grudima, o čemu svedoči i „made in India” na ušivenoj tkaninici deklaracije s nazivom marke i sastavom. Za šalvare znam pouzdano da su iz Nepala jer sam pitala prodavačice u Singapuru, u kineskoj četvrti, za njihovo poreklo; mislila sam zbog pačvoraka i boja da su iz Indije, ali eto, skoro da i jesu, geokulturološki su svakako indične… Bile su jeftine za taj grad, što znači da ih je ko zna koliko žena u nekim nepalskim neuslovima šilo, tako, od jutra do mraka za bednu dnevnicu, da bi ih belkinje, onda, kupovale po Singapuru ili radnjama s „indijskom” robom po svetu, jer osim turistkinja i hipi naučnica, odnosno (belo)svetskih putnica, žene ne nose takvu garderobu u Aziji (uz izuzetak indijskog potkontinenta); dimije se sve ređe viđaju i na Balkanu. Stoga morate biti spremne da vam neko—mahom belograđanke—upute prezrivi, islamofobični komentar tipa „šta si obukla šalvare, nismo više u Turskoj” ili „šta nosiš te muslimanske gaće” ako prošetate u njima po Dorćolu…. Sasvim je jasno da u svojoj nešto duže od jednog veka staroj autoevropeizaciji i deorijentalizaciji, za dominantnu srpsku kulturu šalvare su postale slika karike u ropskim lanacima a ne, recimo, baština evroazijske kulture na koju bi morale biti ponosne dorćolske i druge (belo)svetske gospođe.
Kad smo već kod kulture i odevanja: budući tik uz Kalemegdan, neretko nalećem na turiste iz Indije (pričaju na Hindiju). Doduše, samo na osnovu jezika, mogli bi biti i bilo odakle iz južne Azije ali i iz južne Afrike, Britanije i drugih doseljeničkih kolonija s potomcima naseljenika, odnosno slobodne ili neslobodne radne snage poreklom iz indijskog geopolitičkog prostora. Ipak, ja znam da su iz Indije jer nam tako kažu vesti koje navode da su ove godine u Srbiji prisutni brojni turisti i gastarbajteri iz te zemlje. Po izgledu sudeći, ovi putnici bi mogli da budu i lokalci, odnosno istorizovani putnici (koji, doduše, već vekovima ne putuju), mada nemaju uobičajene romske aksesorije kao što su kolica, torbe, kese, zašiljene štapove za prikupljanje korisnih predmeta i namirnica po starogradskim kontejnerima. Ili migranti, odnosno izbeglice iz severne Afrike, odnosno raznih delova Azije (koji ne putuju, već beže). Jer i oni, kao i Romi, uglavnom nose najobičniju zapadnjačku letnju garderobu. (Doduše, migranti odišu grozničavim umorom i ne krasi ih turistički sjaj u oku i telefon koji pravi selfije u ruci…) Među turistima česte su i porodice, a tek retko može da se vidi i neki „etno” odevni predmet, kao što su dugačka tunika (kurta) s maramom i (gle, opet) šalvarama (salvar-kamiz: šalvare se nose u kompletu s tunikom i maramom), odnosno uskim, oko članaka namreškanim pantalonama (ćuridar). U Persiji je takav kompletić nosio ime pađama koju je moderno doba globalizovalo u vidu svakodnevnog dvodelnog kompleta za spavanje, tj. pidžame. Dakle, umesto sarija, šalvara i feredži iz repertoara očekivanih orijentalističkih maštarija, konkretni, ovde prisutni putnici i putnice uglavnom nose nacionalno neutralne haljinice, šorceve, bermude, bluze, majice, košulje, a od obuće patike, sportske papuče, sandale… Svedenih boja često, a ne šareno, s vezom ili šljokicama, šljampavo, dugačko, s perlicama i tračicama koje bi se vijorile uz dredove ili neofarbane lokne nasmejanih i suncem oprljenih belkinja kao zaštitni znak njihove pustolovne, naputovane, kosmopolitske prirode i upadljive belosti. Osim orijentalističkih fantazija ono što turistkinje i turiste iz Indije i drugih daljina dočekuje i prati su pogledi lokalnog stanovništva: direktni, ljubopitljivi, istrajni, precizni. „Aha, to su turisti”, kao da očima insistiraju. Ili je to bar tako na Kalemegdanu, gde su u svom „prirodnom” turističkom okruženju, jedna od mnogih grupa ili grupica domaćih i stranih posetiteljki. Kako li je kada izgube kalemegdansku auru, ne znam. Kad naiđu na stanovnike i stanovnice grada koje/i žure svojim zgradama, šetaju se svojim ulicama, kupuju u svojim prodavnicama, jedu svoje sladolede, pričaju svojim jezikom, voze se svojim kolima. Na svome su, naime, pa je sve njihovo i po njihovom te možda baš u toj svojoj žurbi, trčanju i meškoljenju u, na i po svome, turistkinje i turiste „prepoznaju” kao (o)domaće(ne) „neprijatelje:” migrantkinje i migrante, odnosno Romkinje i Rome. I obrnuto: nije redak slučaj da klasno emancipovane Romkinje i Rome ovi što su ovde svoji i na svome, tj. dominantna, bela populacija, u klubovima i kafićima dožive kao strankinje/ce pa im se obrate na engleskom jeziku—jer šta će Romi, pobogu, u kafiću a da ne prose ili ne čiste, već su opušteni i uživaju, baš kao „mi” ili „turisti”. A to za Rome i prosjačenje, pa to svaki Srbin, njegova žena i deca znaju da je odvajkada išlo zajedno; ta, još je u 18. veku Dositej Obradović pisao da monasi kamče novac „cigančeći” od naroda…. Međutim, raskošna kulturološka samouverenost i blistav osećaj superiornosti belograđana potpuno se pomrače, ma, skroz pocrne pred dalekom nedostižnošću stranaca iz zemalja Zapada, nasmejanih i opuštenih, bogatih, slobodnih; rečju: belih. Iako 18. vek može da nam se (u)čini dalekim, reči Dositeja Obradovića i dalje (nažalost) odlično oslikavaju sentiment koji oni koji se srpstva drže gaje prema nesumnjivo i temeljno prosvećenim (zapadnim) Evropljanima: „Da nisu se Evropejci usudili misli svoje popravljati i um naukom prosveštavati, ostali bi do danas u prvoj gluposti i varvarstvu i bili bi podobni bednim narodom afrikanskim”. Shodno tome, još je upozorio, narodi koji od prosvećenih Evropljana ne uče će, kao i „ostali azijatičeski i afrikanski narodi, u večnoj tami i nerazumiju ležati”. I zaista, u svom anti-ciganizmu srpstvo ni dan-danas ne kaska za belom Evropom. Sa svojim spomenicima, bedemima, ruševinama, kafićima i kafanama sa skupim sadržajima, turistkinjama i turistima Kalemegdan je danas propisno beo, opravdavajući istorijski naziv grada koji je, doduše, po belini kamena—a ne belosti njenog stanovništva—dobio ime. Ni traga ni glasa od romskih mahala koje su, u sasvim nedavnoj istoriji, oivičavale utvrđenje s današnje dorćolske strane, uz izuzetak šačice donjodorćolskih straćara sakrivenih preovlađujućom predratnom građanskom i masovnom socijalističkom gradnjom, i koje će se nesumnjivo vrlo brzo urušiti pod sve većim pritiskom i rastućim apetitom investitora. *** Dositejeva shvatanja pripadaju epohi u kojoj je kolonijalizam belih Evropljana uslovio i oblikovao epistemičku, te i rasističku diferencijaciju između drevnih i povesnih orijentalnih, no od Evropljana (tobože) manje kulturnih naroda Azije i bez istorije i kulture radikalno ocrnjenih i dehumanizovanih „varvarskih” plemena Afrike. I dok je nemačko-britanski sanskritolog Fridrih Maks Miler u drugoj polovini 19. veka ustanovljavao filološku vezu između sanskrita i germanskih jezika, danas je upućenost u terminologiju u vezi s jogom, meditacijom i drugim globalizovanim “instant” produktima “drevne” indijske kulture (asane, čakre, i sl.) postala deo paketa njuejdž zdravstvene samozaštite, a obožavanje indijske kuhinje, spiritualnosti i rukotvorina deo popularnog postupka kulturne komodifikacije. Uprkos tome, direktna i jasno uočljiva lingvistička veza između romskih jezika i sanskrita koja i dalje odzvanja po raznim manje ili više getoizovanim romskim mahalama širom Evrope ni danas ne izaziva interesovanje (a još manje orijentalističko divljenje) sanskritologa, već se na sigurnoj distanci od svetog jezika drži (nažalost) retko zastupljenom oblašću istraživanja poznatom kao romologija… Od panteona globalno popularnih indijskih božanstava, osim Šive, Bude, Brahme, možda i Višnua, boginja Kali po svoj prilici je jedino šire poznato žensko božanstvo koje se svojim zastrašujućim, čovekoproždirućim aspektom nesumnjivo lako usaglasila s vekovima dugom zapadnjačkom tradicijom shvatanja žene kao pretnje, čime je kako zadobila, tako i održala širu popularnost među od egzotičnog uplašenim zapadnjacima. Za razliku od ovih božanskih gorostasa, među Romima danas postoji snažna—mada belima gotovo potpuno nepoznata—tradicija odavanja počasti obogotvorenoj zaštitnici dece i nejakih, tetkici Bibiji. Svojom vezanošću za (određeno) drvo, pod kojim se održavaju njoj posvećene godišnje svetkovine, ova boginja se genealoški povezuje ne samo sa plodnošću, tj. majčinstvom kao Boginja Majka, već i s oduhotvorenim čuvarkama zemljinog blaga, uključujući i drveće, poznatijim pod grupnim nazivom jakši(ni), ali i devičanskom zaštitnicom svih bogova i ljudi, spasiteljkom kosmičkog poretka, moćnom Durgom. Vezanošću za drveće, pak, romska kultura je tokom hiljadugodišnjeg boravka u Evropi održala i vezu sa ekološkom duhovnošću koja odlikuje njihovu (ali i slovensku) prapostojbinu. Ta veza nije direktna i jednoznačna—Bibija je tetka, a ne majka—već je obogaćena i usložnjena etničkim i duhovnim susretima populacije istorijskih izbeglica iz severne Indije, predaka današnjih Romkinja i Roma, na putu kroz Malu Aziju ka zapadu. Tako je Bibiju među pravoslavnim Romima danas moguće poštovati i kao svetu Petku, svetiteljku slovenskog (srpskog) porekla, čije žitije otkriva da se podvizavala u 11. veku—baš kad su i preteče današnjih Roma iz Jermenije počele da pristižu na Balkan—a do danas se (slično Bibiji) poštuje kao isceliteljka žena i zaštitnica porodice. Zvanično žitije ove svetiteljke nam kaže da je Petka već kao desetogodišnja devojčica, po izlasku iz crkve posle bogosluženja kojem je prisustvovala, krišom od majke razmenila svoju „skupocenu haljinu” (budući iz imućne porodice iz Epivata, kod Carigrada) za dronjke prosjaka kog je srela ispred crkve (uzgred, i danas Romkinje i Romi, neretko prose ispred crkava i jedine preostale beogradske džamije, kod potonje upravo petkom, naravno). I pored roditeljske grdnje, nastavila je da čini tako pre nego što se predala podvizavanju u pustinji. Da li je moguće da je u ovoj moralnoj ilustraciji hrišćanske nesebičnosti krije zapis o Petkinom posvećenom pomaganju najsiromašnijih i najugroženijih u njenom gradu, romskim izbeglicama iz Male Azije, koje su tada krenule da se naseljavaju u Vizantiji i na Balkanu? Petkini podvizi podrazumevali su post u pustinji, a Bibijin praznik se proslavlja uz strogo posnu hranu. S druge strane, tetka Bibija (od „bibi”= „tetka”) sakralizuje praksu—i danas prisutnu u mnogim azijskim kulturama—afektivnog usvajanja (starije), obično neudate, žene koju deca spontano i s velikim pijetetom nazivaju „tetkom”. Krije li se inspiracija bogatom, milosrdnom srpskom tetkom iz Epivata iza Bibijinog imena….? Hrišćanstvo je pokazalo da može da asimilira duhovnu tradiciju budizma kroz likove svetih mučenika Vaarlama i Joasafa. Možda je, tako, i sveta Petka hristijanizovana verzija Bibije, oduhotvorene zaštitnice dece, žena i nejakih koja je štitila Romkinje i Rome koje je sretala po gradu na njihovom putu na zapad….? A možda je Bibija postala tetkica kada su se Romi nastanjeni po kalemegdanskom podgrađu od 14. veka krepili, zajedno s neromskim bolesnima, isceljujućom vodom koja je čudesno potekla pored kapele svete Petke, podignutoj tada da (privremeno) pohrani mošti ove svetiteljke u Beogradu. Od tog (meta)fizičkog susreta je ostao trag u podudarnostima čudotvornih moći svete Petke i Bibije (isceljenja od bolesti) i segmenta životnih prilika (nemanje sopstvene dece). Stoga i ne čudi što su Bibija i sveta Petka kod pravoslavnih Roma jedna ličnost. *** Duhovna ekologija obogotvorenja drveta u čudotvorno pokroviteljstvo i isceliteljsku moć tetkice Bibije od davnina se slavi i u Beogradu, o čemu svedoči i kapela koja je njoj posvećena a danas se nalazi u ulici Gospodara Vučića na Vračaru, na mestu gde su se do sredine 20. veka nalazila naselja siromašnih, Jatagan i Pištolj male. Tu negde je 20-ih godina 20. veka, u Kraljevini Jugoslaviji, osnovano prvo romsko udruženje građana. I dok su dobar deo 19. veka Romkinje i Romi živeli u današnjim centralnim oblastima grada, pa i nedaleko od Kalemegdana, tamo gde su danas ulice kralja Petra, careva Uroša i Dušana, braće Baruh i Visokog Stevana, danas se u potonjim vidi još samo nekoliko udžerica koje do sada nekim čudom nisu srušene da bi se na tom placu zabelelo neko novo i velelepno zdanje. A nedaleko od Ulice kralja Petra, u Uzun Mirkovoj ulici, umesto tragova romske mahale i bilo kakvog sećanja na istu nalazi se izlog Etnografskog muzeja u kojem su trenutno poređane fotografije Romkinja i Roma s teritorije današnjih Srbije i Severne Makedonije, a koje su načinili austrijski vojnici početkom 20. veka. Među belim pogledom snimatelja umetnički, u sliku aranžiranom i nasmejanom decom i ženama koje doje decu ili poziraju (s) vojnicima, ima i nekoliko fotografija romske kovačnice, uključujući i onu na kojoj se vidi zastava sa simbolima kovačnice kako vijori iznad ulaza u radionicu. I dok se na obližnjoj ulici koja nosi ime cara Dušana ne raspoznaju tragovi romskog naselja, nije nemoguće da su pre nešto više od jednog veka dorćolske kaldrme slagali upravo romski graditelji među kojima su bile i zanatlije, koncentrisane oko današnje Skadarske ulice i Bajlonijeve pijace. Uostalom, viševekovno umeće romskih zidara i drugih zanatlija zabeleženo je u hrisovulji, odnosno osnivačkoj povelji, iz 1348. godine izdatoj za potrebe manastira Svetih arhanđela u Prizrenu, zadužbini upravo cara Dušana. U skladu s onovremenom praksom, car daruje manastiru zemlju i ljudstvo (bezmalo, robove i kmetove), među kojima je i čitava grupa zanatlija nazvanih „Cingari” (i danas je to pežorativni naziv za Rome u Italiji). Budući da je u tekstu upotrebljen zapadnjački, a ne uobičajen vizantijski termin, moguće je da su ovi ljudi dospeli u Prizren kao robovi kojima se trgovalo u Dubrovniku (snažnom trgovinskom partneru Cara Dušana) i među Mlecima. Među njima ima i iskusnih, uvaženih zidara gde su na čelu s protomajstorom Rajkom nabrojani i Bojko Zlatarević, Vasil Prjasvetičić, Sokol Sukijasović, zet (mu) Kosta Gonšin i brat (mu) Đurko Dimanov. Od kovača su nabrojani Dabiživ iz Pavilska (današnje Pavelsko u Bugarskoj) i Rajko iz Jablanice. Međutim, budući da imaju slovenska imena i prezimena, kao i da se često pominju u zajedništvu s braćom i zetovima, jasno je da su pomenuti majstori živeli na Balkanu dovoljno dugo da usvoje slovenska imena, jezik i (bez sumnje) veru. U nedostatku imena Romkinja i Roma koji su, osim nedavno preminulog Džeja, sačinjavali društveno tkivo Dorćola zajedno s dominantnom populacijom i drugim manjinskim grupama, ostaje nam da se sećamo Rajka i Bojka, Vasila, Sokola, Koste, Đurka, Dabiživa, još jednog Rajka i drugih poimence nabrojanih, kao i onih neimenovanih, majstora koji su u podizanje i održavanje velelepne careve zadužbine u Prizrenu uložili svoje živote. (Ali i neimenovanih im žena koje su ta bratstva i brakove tvorile, koje su te sinove, braću i muževe hranile, oblačile, volele i dvorile.) I dok se srpstvo glasno diči ovim i drugim kosovskim svetinjama, isto tako zaglušujuće glasno se ćuti o onima bez kojih tih manastira ne bi ni bilo, kao što ne bi bilo ni ovog belog grada sazdanog (makar i nečujno, skriveno) ne samo od belih ljudi…
1 Comment
Blondie
9/4/2021 11:15:29 pm
Fantastičan tekst sa izuzetnim poveznicama. Autorka zaista zaslužuje svo divljenje za hrabro i neprikosnoveno razmišljanje i izuzetne domete u istom! Radovaću se svakom narednom susretu sa njenim pisanjem! Bravo.
Reply
Leave a Reply. |
Rubrike
All
Opis
|