VRATIO SAM ULAZNICU ZA RAJ (prikaz napisala Katarina Sarić) U jednom veličanstvenom istorijskom trenutku za umjetnost, rođena je jedna nova dišanovska umetnička praksa označena kao redimejd. Takva vrsta umetničkog izvođenja odigrala je ključnu ulogu u promeni statusa umetničkog dela, kao i u kasnijem radu neoavangardnih umetnika neodade, fluksusa, hepeninga i ranog pop arta. Marsel Dišan je, neposredno pred dolazak u Njujork radio, na tragu kubista, na razbijanju formi i svođenju figura u pokretu na linije. Tako nastaje njegov čuveni Akt koji silazi niz stepenice (Nude Descending a Staircase, No. 2, 1912) izložen na prvoj velikoj izložbi moderne umetnosti u Americi 1913. godine gde je izazvao šok. Redimejd, doslovno znači iskakanje iz rama, okvira i ulazak u prostore svakodnevnice, ulične trgove, pijace, te male intimne ćoškove na kojima susrećemo neke drage ljude, sjetljivo i čeznutljivo zagledani u vitraže, izloge, građanske prozore sa čipkanim zavjesama i saksijama sa cvijećem. U knjizi “Bijeg iz vječnosti”, autor, Ilija Šaula, otvara nam dva rama: jedan je egzistencijalni, svakodnevni, intimno i toplo ispripovijedan kao u slikama koje su sišle niz hodnik Dišanovih stepenica, ogoljavajući kao u ekspozeu, svoja najintimnija razmišljanja, a drugi je pak onaj izvučen iz katedrale sjećanja, poput onih iz Pekićevog “Peščanog čoveka”: Davno umrle i sahranjene, u datume svoje položene kao peščane grobove, te su se istine putrificirale, raspale, izgubile konzistenciju i oblik, pretvarajući se u nečitke mrlje, u kojima se najčešće ne može prepoznati ni silueta nekog događaja. Ponekad – neretko kako se nadamo – dolazi u našim uspomenama do molekularne promene koja preobražava njihov izgled, strukturu i sadržinu, psihoalhemičarskim manipulacijama olovo života pretvarajući u zlato, a zlato u olovo, pa između onoga što se stvarno zbilo i što mislimo da se zbilo svaka srodnost iščezava i svoj dnevnik čitamo kao da je – tuđ.
Već prva, prologomenska priča na prologu, nagovještava prethodno rečeno, koloritnom pričom koja nas uvodi u narativni svijet iz kojeg ne želimo, mada nam je to autor sugerisao autopoetikom iz sintagmatike naslova, da eskapističkom, eshatološkom linijom pobjegnemo, već, naprotiv, što dublje siđemo u lavirint sjećanja, skupa s našim autorom, koji nam toplo, I s dobrodošlicom, otvara “vrata identifikacije”: Рам за мој портрет Морам се научити да највише припадам себи. Чуо сам откуцаје сата и то ме је пробудило. Гледао сам гдје је сат. Нема га. Вјероватно сам све сањао, али иза сна се не могу одмах тако добро снаћи. Осјећам се као слика кад падне са зида, па се нађе сва у чуду: нема појма шта јој се догодило, а не схвата ни како то да стакло није пукло. А онда у трену схвати колико је чавао важан за смисао њеног стајања на зиду. У мом случају, нема чавла. Налазим се у оквиру који није по мојој мјери, недостаје бордура. Никоме се још нисам толико свидио да би ме окачио на зид, да бих скретао пажњу посјетилаца и украшавао простор. Вјетар, назовимо га олуја, помјерио ме је са штафелаја на којем сам стајао, спреман да се закачим на зид. У покушају да се нађем на висини, задесио ме је пад који ме поломио, извадио из оквира легенде. Стакло се распршило у милион крхотина које су остале под чизмом олује, на поду моје младости. Skok i pad, uspenje i sunovrat, paralelno egzistiraju na oscilatornoj paradigmatskoj osi našeg autora, dodajući joj motiv vječite lutalice, onog koji egzistira raspolućen između obije paralelne stvarnosti: jedne koju bivstvuje in presentia i druge koju iskopava ispod somnabulnog praga, svjesno odbijajući da “pusti korijen”, poput jevrejskog lutalice Danila Kiša, kod kojeg se geografske linije brišu, a kultura stapa u jednu istinski utopijsku istost – veličanstveni dokaz pred kojim čovjek polaže svako oružje. Šaulin književni prosede, umnogome nalikuje onome koji je Kiš primijenio u Grobnici za B. D. kao jedan od vidova oneobičavanja (u formalističkom značenju te reči) na čijim je principima zasnovano svođenje oblika čiste imaginacije na forme non-fictiona. To davanje dokumentarne forme formama čiste imaginacije (i obratno), isprepliću se u djelu našeg autora, tako da često nismo sigurni gdje počinje document/sjećanje sa mapiranim geografsko-kulturnim kontekstom, autorovog rodnog Korduna, a gdje fiktivni/oneobičeni kojeg sam Kiš spominje kao književni prosede ruskih formalista (Viktora Šklovskog, prim.rec.) Prosede je prisutan u sljedećem odlomku iz “Bijega”: “Нисам ни слутио колики је зид, мислио сам да је то обиљежено мјесто ту негдје. Међутим, нисам га лако проналазио. Слика није на свом мјесту, али је ту, сачувана, осим што помало жути, као крштеница. Рам је још увијек у моди, одолијева стилу. Чавао ми је у џепу, умије да жуља, понекад боцне, опомене, пита за своје обиљежено мјесто. Хтио би да држи слику, а Илија му не да!” Posljednja rečenica, koju autor, auto-poetički, sam sebi upućuje, ukazuje na pomenuti raspon između non-fiction i fiction forme o kojoj smo govorili. Kad je njemački filosof jevrejskoj porijekla, Edmund Huserl, sredinom prošlog vijeka oformio fenomenološki pravac u filosofiji, nije, zasigurno, mogao da nasluti kakvu je revolucionarnu metodu i za budućnost tumačenja tekstova utemeljio (čitav hermeneutički krug izrasta sa njenih postulata). A ni paradoks svog ličnog kruga koji se završio u izgnanstvu. Čuvena fenomenološka metoda redukcije, zahtijeva da se sve poznato i naučeno o nekom fenomenu tj. pojmu ,,stavi u zagrade“ da bi nam se određeni fenomen raskrio u svojoj pojavnosti onakav kakav zaista jeste. Usljed opterećenosti faktografijom, biografskim podacima, geografskom, kulturološkom, nacionalnom, ili bilo kojom drugom tipologijom, koliko smo puta imali prilike da a priori oformimo sud o nekome ili nečemu a da nismo imali prilike da se upoznamo sa autorom ili njegovim djelom već smo zaključili na osnovu onoga što smo o njemu čuli ili pročitali? I eto nam već raščišćenog puta prema predrasudama iz kojih je do diskriminacije samo jedan korak. Zato je važno da se uvijek vraćamo hermeneutičkim tumačenjima, da ljuštimo palimpseističke slojeve i nanose podataka sve dok ne dođemo do jezgra suštine samog teksta. Jer, svaki je tekst beskrajna opalescencija, prelivanje značenja, po riječima ruskog lingviste Romana Jakobsona, a jedini junak teksta ,,književni postupak“. Dakle, oslobodimo se stereotipa i predrasuda i pustimo da tekst per se govori. Time, u nastavku, odlučujemo da ne pratimo Ilijine umetnute reference, već pustimo da o njemu, kao narativnom junaku, priča njegova govori, sama po sebi: Леонардов код ‒ Свако искуство је можда баш проистекло из снова, или су снови подстакнути искуством. ‒ Понекад тако дотакнем небо па, док се спуштам натраг, скупе се емоције и не знам да ли оне траже помоћ од мене, или ја од њих. Храбримо се, падамо, а све мислимо да летимо. ‒ И пад је лет! ‒ Можда небо и јесте мој простор, а овде долазим само да сањам? Ко зна гдје ли сам будан? Ноћ је била глува, само се чуо бруј Земље која се окреће, најприје око своје осе, а онда и онај шумовити звиждук њене путање. Леонардо је сједио у кланцу између двије клисуре и затворених очију гледао у своје унутрашње небо, на којем није било звијезда, само један канап чије крајеве није могао ни наслутити. Прије вечери узео је багремов коријен, исјецкан у маслиновом уљу, и додао три капи кукуте. То му је стварало убјеђење да ће будан сањати – под условом да девет дана прије тога ока не склопи. Тај хоризонт који му се оцртавао на менталном платну није био просторни већ временски. У оквире тог времена ставио је лик узет из себе и дао му моћ да гледа у нас, у све који долазе да га виде. Ми не можемо да (раз)откријемо Мону, она открива нас и пресликава нас у свијет који се насељава у пусте предјеле вјечности. Тамо иза руба свијета, тамо гдје још ни Леонардо није стигао јер није завршио све што је започео. Naime, u zapadnoj tradiciji, još od Dekarta i njegovog poznatog dualizma koji odvaja područje res cogitas i res extensa, uspostavlja se strogo odvajanje između subjekta i objekta; ono je na snazi i kod Kanta. Subjekt je na ovaj način, i u krajnjoj liniji, shvaćen kao pasivan, kao onaj čija djela ne utiču na objektivna zbivanja. Naspram toga, kritičari društva smatraju da je za njegov razvitak neophodno svjesno kritičko ponašanje. O ovoj nužnosti svjedoči M. Horkhajmer koji kaže da i kritička i tradicionalna teorija izvodi svoje iskaze o realnim odnosima iz opštih osnovnih pojmova: Ako su u pogledu nužnosti u logičkom smislu obe vrste teorijskih struktura slične, suprotnost nastaje čim više nije reč samo o logičkim već i o stvarstvenim nužnostima, o nužnostima faktičkih tokova. Iskaz biologa da neka biljka mora uvenuti na osnovu imanentnih procesa, ili da izvesni procesi svojstveni ljudskom organizmu nužno vode ka propasti tog organizma, ne govori o tome da li bilo kakvi uticaji deluju na karakter ovih tokova ili ih mogu totalno izmeniti. (M. Horkhajmer, Pomračenje uma, str 153.) Po oscilatornim linijama koje smo već spominjali, a za koje smatramo da čitavo autorovo djelo kreće, uz pomenute somnabulne trenutke, pridodajemo i fantazmagorične, Šaulin literarni junak koji se opalescentno razliva, od obraćanja sebi u Ich-form prosedeu, preko identifikacije sa likovima iz književnosti, slikarstva, umjetnosti uopšteno, pa do nekog čudesnog Propovog junaka iz “Morfologije bajki”, onog dječaka, recimo, koji se uspinje uz stabljiku čudesnog drveta pasulja kao ljestvicama do neba – u onom trenutku kad stiže do posljednjeg, epiloškog praga, naš autor odlučuje da “vrati ulaznicu u raj”: “Док је информативни систем на планети био неразвијен и дијелови свијета нису могли бити равномјерно обавијештени о насталим трагедијама, онај дио становништва који је био захваћен катастрофом сматрао је да је дошао судњи дан, да се ту све завршава и да сутра више неће постојати. Глобализацијом информативног система, до нас стижу вијести које нас обавештавају, упозоравају и детаљно упућују о томе како дјелују разорне силе у различитим облицима, на различитим мјестима, у различито време. Апсолутни смак свијета дешава се у космичком циклусу који има своје еоне, дуге временске периоде. Тренутак у којем огромна квантна гравитација преузима читав простор претходне димензије и спиралним кретањем наставља своју путању кроз црну рупу до неког поновног проналажења у другачијем, новом галактичком простору. Смакови свијетова односе са собом планете и претварају их у прах. Животну енергију која не може сагорјети прихватају нови простори. У тој транзицији, стварају се нови облици и прилике, укључујући и вријеме, освјешћавајући неку нову димензију”. Riječ je, dakle, o mogućnostima izmjene, o stanju protesta protiv postojećih oblika, što bi se, primjenjeno na društvenu praksu i društvene ekonomske tokove, moglo tumačiti kao protest protiv nužnosti poretka i ideju samoodređenja ljudskog roda, odnosno takvog stanja u kojem ljudsko djelo ne proističe iz nametnute nužnosti mehanizma, već iz njegovih odlika. Što se tiče teorija koje razdvajaju subjekt i objekt, pri čemu se subjekt neminovno dovodi u poziciju otuđenosti, Horkhajmer kaže da zamišljanje predmeta teorije odvojeno od nje, donosi lažnu sliku i vodi ka kvijetizmu ili konformizmu u kojem nedostaje kritika i borba protiv postojećeg. O otuđenosti između subjekta i objekta do kojeg su dovele tradicionalne teorije spoznaje u kojima je duh izgubio svoju vlastitu supstanciju a njegove kategorije postale metafore vječitog ponavljanja prirodnih sljedova, Horkhajmer govori u pomenutom djelu Pomračenju uma: Od vremena kad je um postao oruđe svladavanja ljudske i vanljudske prirode od strane čovjeka – to će reći od samih njegovih početaka – on je bio poražen u svojoj vlastitoj težnji da otkrije istinu. To je zbog same činjenice da je od prirode napravio puki objekt i da nije uspio otkriti trag sebe sama u takvoj objektivaciji (Ibid.) “Мене живот тјера у два колосијека, један је онај којим морам да идем, а други онај којим желим да идем. Трудим се да удовољим и једном и другом. Нисам једини! То ми је нешто попут утјехе, да нисам усамљен. Лијепо је на оба та смјера; можда је један од њих уско повезан са интересима и најважнијим споредним стварима у животу, а други са жељом, маштом, сном и дијелом нас који умије да пронађе најприкривенији дио суштине живота. Увијек замишљам како је лијепо ономе ко ради оно што воли и ужива у свом раду, исто колико и у његовим плодовима. Код таквих размишљања исто постоји оно фамозно „али“, без којег би живот у много чему био бесмислен, а можда и безличан, јер управо разлика чини надоградњу која води расту. „Не може се до краја објаснити рационално!“ Сјећам се те реченице, коју сам чуо приликом сусрета са проф. др Владетом Јеротићем. Често ме та реченица тјерала на размишљање, у жељи да досегнем до разјашњења разумности. Почео сам да схватам да крај разуму не постоји, из простог разлога јер се разум развија и на тај начин увијек је испред оних који се усавршавају да би га достигли. Можда баш пред транзицију човјек досегне спознају рационалног и, ето, не добије прилику да нам је пренесе!” (Prirodu uma u sveukupnoj civilizaciji i kulturi od njenih početaka, Horkhajmer naziva bolešću koja oštećuje um a ta bolest se rodila iz čovjekovog poriva da dominira prirodom. M. Horkhajmer, Tradicionalna i kritička teorija, BIGZ, 1968, str.70). “Те године је почео рат, а Павић ме је учио како се пјева блуз и шта је зелена трансверзала за руску економију. Учионица у мојој небеској соби била је празна, нисам сусрео ниједног предавача, па сам се питао: кад нема студената, шта да раде предавачи? Губило се вријеме. Видим, губе се и главе. Хајде да сачувам бар нешто. Угледах књигу, зграбих је као сазрелу крушку и са њом у њедра. Нисам загледао која је све док ми вјетар није почео дувати у леђа. Неко мудрији ко буде читао овај текст вјероватно ће и сам претпоставити да се радило о Анатолу Франсу, због мог идеолошког ангажовања, поред Злочина Силвестера Бонара. Ти књижари нас често излуде, тако да се нисмо дуго дружили. Плашио сам се да сам у заблуди, готово сматрајући да учење није добро и да би човјек од тога могао полудјети. Онда сам се питао за природу. Није ми се више толико свиђала природа коју сам познавао. Желио сам да се сретнем са оним што је скривено од човјековог ока, са нечим што има извјесни утицај на нас, а ми га не доживљавамо. Роже Кајоа дође као пас луталица, умили се и колико год био гладан, или нечега жељан, ипак те почасти топлим погледом, пружи шапу у знак поздрава и мало се поигра. Његово Камење за мене је прави каменолом у којем се не смије ниједан камен поломити. Тај човјек ме је увјерио да је човјек окамењен исто колико и планета на којој живи.” I u ovoj analizi se ponovo dolazi do alijenacije kao krajnjeg produkta građanskog društva u modernim vremenima: postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama, izlaz iz nje je moguć jedino ako se zadrži kritička moć uma koja je, kao što smo vidjeli, izjednačena sa negativnom moći mišljenja, negacijom koja onemogućava sistemsku sintezu koja bi jedan oblik mišljenja dovršila i zatvorila u totalitet. A tome se naš autor, opire svim shagama imaginativnog uma, s pomenutim svjesnim razlozima zbog kojih, istovremeno, ne želi da pusti korijen na zemlju, ali, paradoksalno, kada se iznad nje izdigne, isto će tako odbiti i nebo, vrativši “ulaznicu za raj”.
1 Comment
5/8/2021 06:28:56 am
Hvala Katarini Sarić na ovom izvanrednom prikazu mog rada, i hvala uredniku yugospore na objavi
Reply
Leave a Reply. |
Rubrike
All
Opis
|