Posle svakog rata neko mora da pospremi. Kakav takav red neće se uspostaviti sam. Neko mora odgurnuti ruševine na ivice puta, da bi mogla proći vozila puna leševa. Neko mora utonuti u žabokrečinu i pepeo, federe kanabea, krhotine stakla i krvave krpe. Neko mora dovući gredu
za podupiranje zida, neko zastakliti prozor i postaviti vrata na šarke. To nije fotogenično i zahteva godine i godine. Sve kamere već su otišle na druga ratišta. Mostove i stanice treba obnoviti. Rukavi će biti u dronjcima od zasukivanja. Neko s metlom u ruci još se seća kako je bilo. Neko sluša klimajući neotkinutom glavom. Ali u njihovoj blizini već će početi da se vrzmaju neki kojima će to biti dosadno. Neko će još vremenom ispod žbuna iskopati argumente nagrižene rđom i preneti na gomilu otpadaka. Oni što su znali o čemu se ovde radilo, moraju ustupiti mesto onima što znaju malo. I manje od malo. Odnosno, isto što i ništa. U travi, koja je nadrasla uzroke i posledice, neko mora ležati s klasom u zubima i zevati u oblake.
0 Comments
Leave a Reply. |
Rubrike
All
Opis
|