Video predavanje o fantastici s osvrtom na Kronenbergov film "The Fly"
"Monstrumi: drugi kulture" doc. dr Mirjana Stošić
0 Comments
Balkan se izdvaja kao prostor ambigviteta i raskršća između Evrope i Orijenta. Balkanski „istok“ Evrope na određeni način predstavlja i evropski „kraj Afrike“, koji pomalja svoju uvek vampirsku glavu. Ali ta glava je već začudna na nekim markirnim tačkama svoje granične banalnosti. Kalinova taverna u Obrežju, u Sloveniji, jeste jedno mesto zazornog humora granice. Saša Kalin, vlasnik krčme, povukao je žutom farbom liniju podele između Slovenije i Hrvatske po podu same krčme i mesto okupljanja odredio prema zapadu, slovensko-evropskom, i istoku, hrvatsko-balkanskom. Taverna je prostorno, ali i vremenski odeljena. Granična linija na podu taverne iscrtana je nakon pristupanja Slovenije Evropskoj uniji. Saša Kalin je sarkastično naveo da je iscrtao granicu na podu taverne, jer se svaki pedalj zemlje na Balkanu računa. "Monstrumi: drugi kulture" treće poglavlje doc. dr Mirjana Stošić
Poznato je pitanje odnosa monstruma i mesta u dominantnim teratološkim diskursima, u njihovom najistaknutijem obliku, naime u kartografiji, ili u onome što bi moglo predstavljati poseban vide antropološke geografije. Neophodno je uočiti i različite prostore koji mogu biti vezani za fenomen monstruoznog, bilo da su to teritorije koje monstrumi naseljavaju, ili mesta sa monstruoznim efektom. Na prvom mestu izdvajaju se monstruozne kartografije, ali i prostori tela kao mape monstruoznog (abjektna tela), prostori otpada (Great Pacific Garbage Patch), ekoloških katastrofa (Černobilj, Fukušima), prostori progonjeni zazornom istorijom i sećanjem na monstruozno (Aušvic), ili oni koji sećanja ne pamte, koji su lišeni svake arhive, do monstruoznih kosmografija koje izdvajaju svetove neispitanog i zastrašujućeg. "Monstrumi: drugi kulture" drugo poglavlje doc. dr Mirjana Stošić + short movie "Flesh" by Diederik Klomberg (https://vimeo.com/21355676) Eho i Narcisa ćemo posmatrati iz pomerenih perspektiva. one su uvek ironijske, kao i moja pitanja. Fiksiranih odgovora neće biti, uvek će biti ispred nas, ili nama sa strane. Odgovori su učinci granica pitanja, ono što pitanja ne pitaju, ono pred čime pitanja ćute i u svojoj nemosti poručuju da je muk svuda gde se ona ne oglašavaju. Buka je moje polazište. Namera mi je da ukažem na vezu između mitskih sedimentacija i teletehnološke ere. Odjeci i narcisi su naročiti simptomi savremenih medija i industrije kulture. Oni su znaci stanja masmedija, pokazatelji simulakrumske prirode medija, ali i sami označitelji. Eho i Narcis su označitelji masmedijske produkcije odjeka i slika. “Tako je i jezik mali ud, a hvali se da je veliki.” (Saborna poslanica Svetog apostola Jakova, 3:5) D Meni se sve nešto čini da apostol na ovom mestu poziva učenike da se okanu kurčenja. Nije pristojan termin za jedno tumačenje biblijskog stiha, ali ne vidim da je bolje ni kad pokušam sa eufemizmima (penisovanje, uđenje, džamutka-featuring). E (prekrštene noge, mala Biblija u krilu – džepno izdanje, olovka između usana, uključuje diktafon) Siroče je reputacija po sebi. Nema tu pomoći. Moraš da se kurčiš, sledeći apostola. Smatraš, dakle, da apostol na nešto poziva učenike, a da je to, ni manje ni više, da se okanu kurčenja. Možda i „falusovanja“ ili „falusiranja“. Sad već zvuči kao neka arija. Ne budite tu erektilni! -možda povikuje apostol. Jezik ne sme da se uznosi i uzbuđuje. Gde bi takav jezik smestio? Sigurno ne u mnoštvena i široka značenja agape ili philia ? Da iz usta vaših ne izlazi penis, a kamoli falus. Upišanci Tu sam. Uvek sam tu. Nalik želji koja se ne iscprljuje. Pocepala sam tanani zid levog jajnika. Progovorila sam oštrim tonom. Moje se reči kao sečiva urezuju u tkiva. Potom, dok urezivanje bira hijeroglifske zapise, u talasima se širim. Sevnem kroz bešiku, zakačim zubima debelo crevo, ogulim jajovode i pozovem mikroorganizme u svoje gluve odaje na afterparti pod maskama. Pevušim songove beznađa, taj utišani evergrin. Moje pesme narastaju kapiralno. Dirigujem neuralnom mrežom senzacija, signala, tonova. Moje putanje su nomadske, ali ostavljam brazde. Pišem grčevima, crevnim sinkopama, mišićnim iskakanjima. Govorim nervnim trzajima, trepetima, zategnućima. Povelja je vekovima moje tlo. Dočekivala sam sve some: leprozne, okužane, ludake koje su lobotomizovali, bogataše koji su kupovali i potom napuštali ostrvo. Dočekivala sam i ostrvljenost, nijedne some, samo urlici i fantomi mojih viševekovnih, mučenih, izgladnjivanih soma. Zatvorena za venecijanski vonjavi svet, Povelja je izvan zakona, ilegalna za posete. Ako neko i svrati, dočekamo ih somatskim pozdravima. Oni ih protumače kao demonske glasove, kao progonjenja, i ne vraćaju se. Nikad se ne vrate. Ne čuju glasove soma kao dobrodošlicu. Some umeju samo da vrište, ali su gostoljubive. I zvono sa tornja se čuje, premda je odavno uklonjeno. Kome to može da smeta? Pa posmrtna zvonjava je naša muzika. Samo tlo se menjalo, premda je vekovima moje stanište. Od ostrvske zemljane smeše ljudskih i drugih životinjskih i biljnih ostataka i životodavnih minerala, Povelja je, “danas”, kada odašiljem ovaj elektronski glas neumrle, postala kultno mesto za popularne paranormalne priloge o progonjenim mestima, mračnom turizmu i geografijama smrti. Ja sam kod. Ja sam Soma. S ostrva Povelja. Bile su svuda oko nas. Letele i padale kao jesenje lišće po vetrovitoj noći. Male razgovorljive utrobe. Raspričane materice. Bilo ih je oduvek, brojne i uporne kao čestice prašine na jutarnjem suncu. Uvek tu. Uvek svuda. Govorile su o slatkim bolovima užitka, o stranim ranjavanjima, o krvavim diskursima i o ćutanjima i dugim odsustvovanjima. |
Author
|