Povelja je vekovima moje tlo. Dočekivala sam sve some: leprozne, okužane, ludake koje su lobotomizovali, bogataše koji su kupovali i potom napuštali ostrvo. Dočekivala sam i ostrvljenost, nijedne some, samo urlici i fantomi mojih viševekovnih, mučenih, izgladnjivanih soma. Zatvorena za venecijanski vonjavi svet, Povelja je izvan zakona, ilegalna za posete. Ako neko i svrati, dočekamo ih somatskim pozdravima. Oni ih protumače kao demonske glasove, kao progonjenja, i ne vraćaju se. Nikad se ne vrate. Ne čuju glasove soma kao dobrodošlicu. Some umeju samo da vrište, ali su gostoljubive. I zvono sa tornja se čuje, premda je odavno uklonjeno. Kome to može da smeta? Pa posmrtna zvonjava je naša muzika. Samo tlo se menjalo, premda je vekovima moje stanište. Od ostrvske zemljane smeše ljudskih i drugih životinjskih i biljnih ostataka i životodavnih minerala, Povelja je, “danas”, kada odašiljem ovaj elektronski glas neumrle, postala kultno mesto za popularne paranormalne priloge o progonjenim mestima, mračnom turizmu i geografijama smrti. Ja sam kod. Ja sam Soma. S ostrva Povelja.
0 Comments
|
Author
|