***
kako sam postala elektronski zapis? razbolela sam se. svukla kožu. obukla maglu. smestila se u oblak. tu se skladištim. rastegla podatak do brisanja. soma bez doma. nekad lazareto. potom zvonik. skok. kamenjar i jedno stablo glas deteta šapati mrtvih da li se boji bez mene, sama? kao ja bez nje, sama. dizajn some. algoritam nestajanja. tamo sam gde pogrešne informacije umiru. jedna tačka u okeanu odatle pišem zapisujem se ***
0 Comments
Tu sam. Uvek sam tu. Nalik želji koja se ne iscprljuje. Pocepala sam tanani zid levog jajnika. Progovorila sam oštrim tonom. Moje se reči kao sečiva urezuju u tkiva. Potom, dok urezivanje bira hijeroglifske zapise, u talasima se širim. Sevnem kroz bešiku, zakačim zubima debelo crevo, ogulim jajovode i pozovem mikroorganizme u svoje gluve odaje na afterparti pod maskama. Pevušim songove beznađa, taj utišani evergrin. Moje pesme narastaju kapiralno. Dirigujem neuralnom mrežom senzacija, signala, tonova. Moje putanje su nomadske, ali ostavljam brazde. Pišem grčevima, crevnim sinkopama, mišićnim iskakanjima. Govorim nervnim trzajima, trepetima, zategnućima. Bile su svuda oko nas. Letele i padale kao jesenje lišće po vetrovitoj noći. Male razgovorljive utrobe. Raspričane materice. Bilo ih je oduvek, brojne i uporne kao čestice prašine na jutarnjem suncu. Uvek tu. Uvek svuda. Govorile su o slatkim bolovima užitka, o stranim ranjavanjima, o krvavim diskursima i o ćutanjima i dugim odsustvovanjima. |
Author
|